Koliko puta danas posegnemo za hranom, a da zapravo nismo gladni?
Koliko puta jedemo zbog umora, stresa, dosade ili potrebe za malo energije?
A šta ako ponekad upravo odsustvo hrane može biti jedan od najmoćnijih alata za regeneraciju organizma?
Godine 2011. dobila sam dijagnozu insulinske rezistencije i probleme sa štitnom žlezdom. U tom trenutku nisam mogla da zamislim da će upravo fasting postati jedan od ključnih razloga zbog kojih danas imam potpuno drugačiji odnos prema svom zdravlju, energiji i telu.
Kroz godine rada sa hiljadama ljudi i sopstveno iskustvo, otkrila sam nešto fascinantno.
Naše telo poseduje ugrađen mehanizam unutrašnjeg čišćenja i obnove koji se naziva autofagija.
Autofagija je proces tokom kojeg naše ćelije uklanjaju stare, oštećene i nefunkcionalne delove kako bi napravile prostor za nove. Kao kada zajedno sređujemo kuću i izbacujemo sve ono što nam više ne služi.
Upravo za istraživanje ovog procesa japanski naučnik Yoshinori Ohsumi dobio je Nobelovu nagradu 2016. godine.
Jedan od načina da podržimo ove prirodne procese jeste da svom organizmu povremeno damo pauzu od konstantnog unosa hrane.
Zato većini ljudi preporučujem da za početak ne razmišljamo o dugim postovima, već o jednostavnom koraku poput intermittent fastinga.
Kasniji doručak.
Ranija večera.
Manje grickanja između obroka.
Više prostora da insulin padne i da telo počne da koristi sopstvene rezerve energije.
Naravno, fasting nije čarobni štapić niti zamena za medicinsku terapiju i savet lekara. Ali može biti moćan saveznik u procesu vraćanja metaboličke ravnoteže.
Moje iskustvo me je naučilo da telo poseduje mnogo veću sposobnost regeneracije nego što često verujemo.
Ponekad najveća promena ne dolazi iz onoga što dodajemo svom životu.
Već iz onoga što smo spremni da otpustimo.
Uz ljubav,
Lava
P.S. Ako želimo da razumemo kako autofagija funkcioniše, kakva je njena povezanost sa insulinskom rezistencijom i šta o svemu tome kaže savremena nauka, ceo blog sam vam pripremila: AUTOFAGIJA I INSULINSKA REZISTENCIJA